Otac odvjetnik. Majka javni bilježnik. Brat javni bilježnik. Ja sam trebao biti četvrti pravnik u obitelji. Upisao sam pravo i u pola studija odustao. Ne zato što nisam mogao, nego zato što sam shvatio da to nije moj život.

Roditelji to nisu baš najbolje primili. 2007. sam, dijelom i da pobjegnem od te ljutnje, otišao odslužiti vojni rok. Bila je to zadnja generacija koja se mogla dobrovoljno prijaviti; od 2008. Hrvatska ima samo profesionalnu vojsku, ročnika više nema. Kad sam se vratio, umjesto da se vratim starom planu, posadio sam dvanaest tisuća stabala jabuka na pet hektara u Baranji.

Gradsko dijete koje nikad nije držalo motiku, odjednom je moralo naučiti sve, od tla i navodnjavanja do toga kako se uopće vodi berba. Ljudi su mislili da sam poludio.

Godinama se ovdje sadilo, bralo i vozilo jabuke ljudima koji su htjeli znati odakle dolazi ono što jedu. 2009. je iz toga nastao "Volim jabuke", krovni brend za sve što je izlazilo iz voćnjaka: jabuke, sok, ocat. Nije bila usputna ideja. Zaštitio sam ga kao žig, s logom zagrižene jabuke okrenute na suprotnu stranu, i snimio prvi video da ljude upoznam s markom. Plan je bio odmah zatim napraviti i pravu internetsku stranicu.

Radilo je. Ljudi su prepoznavali brend, prodaja je rasla, činilo se da imamo formulu koja funkcionira.

Onda mi je stigao prigovor na registraciju žiga. Od Applea. Tvrtke iz Cupertina, s više odvjetnika nego što ja imam stabala. Logotip je bio sasvim drukčiji, ali je sadržavao zagrizenu jabuku okrenutu na suprotnu stranu od njihove, i to je bilo dovoljno da zaustave registraciju. Iskreno, pola sam se nadao da će poslati svojih četrdesetak pravnika u Beli Manastir da me tuže osobno, samo zamislite tu reklamu. Nisu došli.

Kad je došlo do promjene žiga, zatražio sam takozvani phase out period, vrijeme da se brend ugasi, i za to naplatu. Išao sam na oko pedeset tisuća eura. Apple mi se lijepo zahvalio i ponudio dvjesto dolara.

2010. je kiša poplavila voćnjak i od dvanaest tisuća stabala tri tisuće se osušilo. Internetska stranica koju sam planirao odmah nakon videa čekala je godinu dana. Kad je konačno lansirana, 2011., stranica je iste godine osvojila VIDI Web Top 100, nagradu za najbolju stranicu u Hrvatskoj u toj kategoriji. O malom OPG-u iz Čeminca pisali su Večernji list, Vjesnik i Radio Slobodna Europa. S dvorišnim voćnjakom i vlastitim rukama, pobijedio sam Plivu i Podravku.

Mislio sam da je to najgore što se može dogoditi.

Nisam bio u pravu.

2016. nas je mraz ostavio bez uroda. Sedam godina rada na Volim jabuke, uništeno u jednoj noći: nije bilo jabuka, nije bilo prihoda. Umjesto da odustanem, počeo sam raditi pekmez, vođen mišlju "ako može moja baba, mogu i ja". Ajvar sam naučio raditi po recepturi bratove punice; istog dana kad sam ga prvi put probao, došao sam k njoj s vrećom paprike na leđima i rekao: nauči me.

Ajvar i pekmez nikako nisam mogao staviti pod Volim jabuke: taj brend je bio o jabukama, ne o paprici i rajčici. Htio sam "Volim domaće", prirodan nastavak. Ali "Volim jabuke" je bio prvi brend te vrste u Hrvatskoj, i ubrzo su nikli "Volim ljuto", pa "Volim meso", a na kraju je i Konzum lansirao svoj "Volim domaće". Kad su svi krenuli s "Volim", odlučio sam izaći iz te igre. Uostalom, ljudi su me već tako zvali dok sam imao Volim jabuke: "Nazovi Stipu i naruči jabuke. Zovi Stipu za ocat. Tko je na vratima? Stipe je! Čija je ta roba? Pa Stipina." Tako je, iz nužde i iz onoga po čemu su me ljudi već prepoznavali, rođen Stipino.

Ta ista 2016., godina koja mi je uzela cijeli urod, donijela mi je i priznanje: pobijedio sam na Vipnetovom natječaju "Heroji poduzetnici". Nagrada je bila TV reklama. Ljudi koji su me godinama viđali uz kombi s jabukama po parkiralištima diljem Hrvatske, odjednom su me gledali u prime timeu. Hrpa kupaca mi se javila na mobitel, iz cijele zemlje: "Jesi to ti??? Jao pa super! Stipe Jabuka je na TV-u."

2020. me mraz posjetio ponovno. Ovaj put je uništio osamdeset posto nasada. Da nisam 2016. naučio raditi pekmez i ajvar, ta bi godina bila kraj. Umjesto toga, preživio sam zahvaljujući odluci koju sam donio iz očaja četiri godine ranije.

"Imam zemlju, neću propasti."

Nije bilo plana. Rodio se iz berbe jabuka: gosti su sami dolazili brati i plaćali po pristupačnoj cijeni, pa sam im počeo nuditi kavu, čaj, nešto za pojesti. Brzo sam shvatio da mogu ponuditi puno više.

2019. sam prijavio nepoljoprivrednu djelatnost i krenula je gradnja bazena i jacuzzija. Onda je došla korona i sve je stalo na godinu dana. Tek 2021. smo službeno otvorili Villu gostima, i otad ovdje odmaraju i domaći i strani gosti.

Nisam htio deset bungalova i dva autobusa turista. Htio sam da ljudi koji dođu, dođu jer žele baš ovo: mir, hranu i pravo imanje, ne šablonu.

Ako tražite klasičan hotel i doručak točno u 7:30, Stipino vjerojatno nije to. Ako tražite privatno imanje, domaću hranu i domaćina s kojim se možete konkretno dogovoriti, dobrodošli.

Ovdje ne glumimo, pa nemojte ni Vi.
Ostavite taštinu na kapiji, uđite kao ljudi, i dočekat će vas isto.
Toplo i bez fasade.
♥

Možda vam ovo bude korisno