Još kao klinac bio sam poznat po tome da nisam znao biti na miru. Uvijek se nešto događalo, uvijek sam bio negdje gdje nisam trebao biti i uglavnom radio nešto zbog čega su odrasli imali potrebu vikati moje ime.
„Stipe pravi pizdarije!”, „Eno ga na drvetu!”, „Eno ga na krovu!”, a jednom se, bogami, čulo i „Eno ga u septičkoj!”
Da, dobro ste pročitali. U septičkoj jami. Ali o tome nekom drugom prilikom.
Nije stvar bila samo u nestašlucima, nego me jednostavno sve zanimalo. Morao sam vidjeti kako nešto radi, što je unutra, zašto funkcionira baš tako i što će se dogoditi ako napravim nešto što očito nije bilo predviđeno. Rezultati tih eksperimenata nisu uvijek bili naročito uspješni, pogotovo iz perspektive mojih roditelja.
Danas imam četrdeset i kusur godina i ne mogu baš reći da se situacija nešto posebno popravila. I dalje me zanima sve i svašta, samo što danas, kad nešto rastavim ili zajebem, popravak uglavnom plaćam sam.
Od kompjutera do jabuka, pa opet do kompjutera
S računalima sam se počeo družiti još devedesetih, kad je tehnologija izgledala sasvim drukčije nego danas. Mogao sam satima sjediti pred računalom, istraživati i pokušavati shvatiti kako stvari funkcioniraju.
Međutim, život me s vremenom odveo u poljoprivredu, gdje sam proveo petnaestak godina uzgajajući jabuke, baveći se proizvodnjom, prodajom i svim ostalim poslovima koji idu uz to.
Tko se nikada nije ozbiljno bavio poljoprivredom, teško može razumjeti koliko je to zajeban posao. Možeš planirati, ulagati i raditi od jutra do mraka, ali onda dođe mraz, tuča, suša ili nešto četvrto i vrlo brzo shvatiš koliko tvoji planovi zapravo vrijede. Prirodu, da se razumijemo, baš zaboli kurac za tvoje poslovne planove.
Puno sam vremena proveo i na cesti, obilazeći kupce diljem Hrvatske. Mislim da nema puno krajeva koje nisam prošao, a da se organizira natjecanje u poznavanju benzinskih postaja, vjerojatno bih imao sasvim pristojne šanse.
U tih petnaest godina naučio sam mnogo toga, pogotovo o ljudima, a na kraju sam odlučio završiti s proizvodnjom jabuka na veliko. Zašto? E, to je već priča za neku drugu Žvrlju.
Kako sam sasvim slučajno završio u turizmu
Kad danas slušam razne poduzetničke priče, gotovo uvijek se spominju nekakve velike vizije, životni snovi i strasti koje su ljude vodile prema uspjehu.
Kod mene je priča bila malo drukčija.
U jednom trenutku saznao sam da postoji mogućnost financiranja izgradnje bazena sredstvima Europske unije. Imao sam kuću, imanje, prostor i pomislio da bi bilo šteta ne pokušati nešto napraviti s tim.
I tako je, bez nekakve posebno velike životne filozofije, započela moja priča s turizmom.
Danas je tu Villa Stipino, veliko imanje, jezero, bazen, sjenica, domaći proizvodi, gastronomska ponuda i još hrpa poslova koji se na prvi pogled uopće ne vide.
Gosti uglavnom vide ono lijepo, što je sasvim normalno jer su zato i došli. Ono što ne vide jest koliko svega treba održavati, organizirati, popravljati i koliko se često pojavi neki problem koji nisi mogao predvidjeti.
Nekome možda izgleda kao da vlasnik takvog imanja sjedi u hladu, pije kavu i broji novce. Volio bih i ja upoznati tog čovjeka.
Moj najveći problem? Zanima me previše stvari.
U međuvremenu sam se ponovno ozbiljnije vratio tehnologiji, koja me zapravo nikada nije ni prestala zanimati. Web stranice, webshopovi, programiranje, umjetna inteligencija, automatizacija i razni novi poslovni modeli samo su dio onoga čime se danas bavim.
Posebno me zanimaju stvari koje se mogu pojednostaviti. Kad vidim da netko svakodnevno troši nekoliko sati na nešto što bi računalo moglo obaviti za nekoliko sekundi, odmah počnem razmišljati kako bi se to moglo drukčije riješiti.
Problem je što se kod mene to rijetko zaustavi na razmišljanju. Krenem istraživati jednu stvar, usput otkrijem tri druge i prije nego što shvatim što se događa, već razmišljam o novom projektu koji uopće nisam planirao.
Jednako tako mogu nekoliko sati proučavati kako unaprijediti webshop, a onda se prebaciti na motore, ekonomiju, psihologiju, politiku ili nešto deseto što mi je u tom trenutku palo na pamet.
Nije da mislim kako se razumijem u sve, daleko od toga. Jednostavno volim znati kako stvari funkcioniraju.
Samo što imam jedan ozbiljan problem: ideja imam daleko više nego vremena, a gotovo svaka mi se u početku čini odličnom. Sve dok ne shvatim koliko će mi vremena, novca i živaca trebati da je provedem u djelo.
I onda, umjesto da se opametim, napravim potpuno istu stvar s nekom novom idejom.
Zašto sam odlučio pisati Žvrlje?
Već mi se dugo po glavi motaju razne teme o kojima bih volio nešto napisati. Nekada su to iskustva iz poslovanja, nekada tehnologija, poljoprivreda ili turizam, a nekada jednostavno neka društvena pojava, politička odluka ili ljudsko ponašanje koje mi nema previše smisla.
Često o takvim stvarima raspravljam s ljudima pa mi je palo na pamet da bih ih mogao početi zapisivati. Ne zato što mislim da imam nekakve posebno važne poruke za čovječanstvo, nego zato što me pisanje tjera da malo bolje posložim vlastite misli, a možda se usput razvije i kakva zanimljiva rasprava.
Nemam namjeru ovdje glumiti stručnjaka za sve, dijeliti životne mudrosti niti pisati tekstove u kojima je svaka druga rečenica nekakva dubokoumna poruka. Pisat ću ono što mislim, na način na koji inače govorim, pa kome odgovara, odgovara.
Ne očekujem ni da se svi slažu sa mnom. Zapravo mi je zanimljivije razgovarati s nekim tko ima drukčije mišljenje i zna ga argumentirati nego s nekim tko će mi samo potvrđivati ono što već mislim.
Ovdje će se zato naći svega, od poljoprivrede, turizma, tehnologije i poslovanja do politike, društva, hrane, novca i običnih svakodnevnih gluposti koje mi privuku pažnju.
Za neke ću se tekstove možda za pet ili deset godina pitati što mi je bilo u glavi kad sam ih pisao, ali i to mi je sasvim normalno. Bilo bi mi puno čudnije da danas baš o svemu imam potpuno isto mišljenje kao prije dvadeset godina.
Vidimo se u Žvrljama
Ako ste na Stipino došli tražeći smještaj, domaće proizvode, ajvar ili dobar fiš, bez brige, sve je to i dalje ovdje.
Žvrlje su samo jedan dodatni kutak u kojem ću pisati o stvarima koje me zanimaju, iskustvima koja sam stekao i svemu onome što mi se u određenom trenutku učini vrijednim komentiranja.
Ne planiram posebno paziti da se baš svima svidi ono što napišem, niti imam namjeru svaku svoju misao pakirati u nekakav marketinški prihvatljiv oblik.
Ako vam se nešto svidi, drago mi je. Ako se ne slažete, slobodno napišite zašto, možda iz toga nastane zanimljiva rasprava. A ako vam sve ovo ide na živce, jebiga, internet je velik i sigurno ćete pronaći nešto zanimljivije.
Stipe
P. S. Ako vas još uvijek zanima ona septička jama s početka priče, nisam je zaboravio. Ali ne možemo baš sve ispričati odmah.
0 Comments