Prije nešto više od dva tjedna, točnije 28. listopada 2026., umro je Sir Patrick Stewart, britanski glumac kojeg će većina ljudi vjerojatno pamtiti po ulozi profesora Xaviera iz X-Mena ili kapetana Jean-Luca Picarda iz Star Treka. Meni je, naravno, ova druga uloga daleko važnija, jer je Star Trek: The Next Generation jedna od onih serija uz koje sam odrastao i koje su na mene ostavile puno veći utjecaj nego što sam toga možda i sam bio svjestan.
U međuvremenu su umrli brojni glumci, pjevači i drugi poznati ljudi čiji sam rad volio i pratio, ali nikada nisam imao ovakvu reakciju. Obično pročitam vijest, bude mi žao, prisjetim se nekog filma, serije ili pjesme i nastavim dalje. Međutim, otkako sam pročitao da je Patrick Stewart umro, gotovo da nije prošao dan da nisam pomislio na njega, na Jean-Luca Picarda i na sve ono što je taj lik predstavljao u jednom dijelu mog života. Nisam plakao, nisam doživio nikakav slom niti nešto slično, jednostavno me vijest pogodila na način koji ni sam nisam očekivao i još uvijek pokušavam shvatiti zašto.
Najbliže što mogu opisati taj osjećaj jest da mi je umro djed. Znam da to možda zvuči malo neobično, pogotovo kad govorimo o glumcu kojeg nikada nisam osobno upoznao, ali upravo mi se ta usporedba već danima mota po glavi. Naime, ja nikada nisam upoznao nijednog svog djeda. Jedan je umro vrlo mlad, s tridesetak godina, a drugi mjesec dana prije nego što sam se rodio, tako da nisam imao priliku odrastati uz djeda, slušati njegove priče, savjete ili jednostavno imati nekoga starijeg tko bi mi svojim iskustvom i načinom razmišljanja mogao biti nekakav uzor. Ne bih sada ulazio previše u obiteljske odnose i sve ono što je tijekom odrastanja možda nedostajalo, ali činjenica je da mi je takva figura u životu falila, a kada danas razmišljam o Picardu, sve mi se više čini da sam upravo dio toga pronašao u njemu.
Od HRT-a 2 do Enterprisea
Star Trek sam počeo primjećivati negdje 1993., 1994. ili 1995. godine, mislim da se prikazivao na HRT-u 2. To su bile one naše devedesete, rat, raspad Jugoslavije, cijela ta situacija u kojoj smo živjeli i koja se tek polako počela smirivati. Imao sam desetak ili jedanaest godina i sjećam se da bih tu i tamo naletio na seriju, pogledao poneku epizodu, ali tada me to nije nešto posebno zainteresiralo. Bilo je zanimljivo vidjeti svemirski brod, izvanzemaljce i sve te njihove tehnologije, međutim nisam tada bio dovoljno zreo da bih razumio ono što me nekoliko godina poslije toliko privuklo.
Prava ljubav prema Star Treku počela je negdje 2001. ili 2002., kada sam imao osamnaest ili devetnaest godina. Tada sam već drukčije gledao na svijet i puno više razumio razgovore, probleme i odnose među likovima, a posebno ono što je predstavljao Jean-Luc Picard. Gledao sam epizode, vraćao ih, slušao razgovore, pokušavao razumjeti što je netko htio reći i zašto je Picard u određenoj situaciji postupio baš tako kako je postupio. Toliko sam se uživio u cijeli taj svijet da sam se često zamišljao kao član posade Enterprisea, kao netko tko živi u 24. stoljeću, putuje svemirom, upoznaje druge civilizacije i živi u društvu koje je barem neke od današnjih ljudskih gluposti uspjelo ostaviti iza sebe.
Najbliže što mogu opisati taj osjećaj jest da mi je umro djed.
I nije mene toliko fascinirala tehnologija, iako je, naravno, i ona bila dio cijele priče. Fascinirala me ideja da ljudi mogu živjeti u svijetu u kojem se različitosti ne doživljavaju kao nešto što odmah treba odbaciti, u kojem se pokušava razumjeti ono što ne poznajemo i u kojem se ne mora svaki problem rješavati sukobom, vrijeđanjem ili silom. Naravno, nije ni u Star Treku sve savršeno, ima tamo ratova, sukoba, loših odluka i svega ostaloga, ali postoji nekakva temeljna ideja da čovječanstvo može napredovati ne samo tehnološki nego i kao civilizacija. Da možemo postati malo bolji, razumniji, tolerantniji i da jednog dana možda nećemo imati potrebu jedni druge stalno dijeliti po vjeri, naciji, boji kože ili bilo čemu drugome.
Kapetan koji je znao slušati
A u središtu svega toga, barem za mene, bio je Jean-Luc Picard.
Ono što sam kod njega posebno volio bio je način na koji se obraćao ljudima, odnosno svim tim različitim bićima koja je susretao. Čovjek je bio kapetan jednog od najvažnijih brodova Zvjezdane flote, imao je ogroman autoritet, odgovornost za stotine članova posade i nerijetko je morao donositi odluke o kojima su ovisili njihovi životi. Međutim, gotovo uvijek je prvo pokušavao saslušati drugu stranu, razumjeti što se događa i pronaći rješenje koje neće uključivati nasilje. To ne znači da je bio slab, popustljiv ili da nije imao svoje stavove, upravo suprotno. Bio je izuzetno čvrst u svojim uvjerenjima, ali nije smatrao da zbog toga mora omalovažavati druge ili ih prisiljavati da razmišljaju kao on.
Posebno su mi ostale u sjećanju njegove rasprave s Q-om, jednim od meni najzanimljivijih likova u cijelom Star Treku. Za one koji nisu gledali seriju, Q je praktički svemoćno biće koje može mijenjati prostor, vrijeme i stvarnost kako mu se prohtije, nešto najbliže bogu što možete zamisliti. I sada imate takvo biće, koje doslovno može napraviti što god poželi, i jednog običnog čovjeka koji mu se suprotstavlja argumentima, razumom i vjerom u ljudske vrijednosti. Picard vrlo dobro zna da protiv Q-a nema nikakve šanse u nekakvom fizičkom sukobu, ali ga to ne sprječava da brani ono u što vjeruje, pa čak ni onda kada Q cijelo čovječanstvo prikazuje kao primitivnu i nedovoljno razvijenu vrstu.
Upravo mi je taj odnos bio fascinantan, jer Picard ne pokušava dokazati da su ljudi savršeni, nego da smo sposobni učiti, razvijati se i postajati bolji. A to je, po meni, daleko važnije od nekakve ideje da je čovjek najpametnije ili najvažnije biće u svemiru. U Star Treku postoje brojne civilizacije, različiti oblici života, pa i bića koja uopće ne funkcioniraju na način koji mi možemo razumjeti, ali osnovne vrijednosti poput poštovanja, razumijevanja i suosjećanja ne bi trebale prestati vrijediti samo zato što netko izgleda ili razmišlja potpuno drukčije od nas.
Kakav bih ja želio biti jednog dana
Danas, kada imam 43 godine i vlastitu djecu, sve više razumijem zašto mi je takav lik toliko značio. Ne mogu reći da sam postao Jean-Luc Picard, niti bih se uopće usudio uspoređivati s njim, jer ja sam ipak čovjek koji zna izgubiti živce, biti tvrdoglav, reći nešto što možda nije trebao i napraviti hrpu pogrešaka. Ali ono što pokušavam prenijeti svojoj djeci vrlo je slično onome što sam godinama slušao od Picarda. Pokušavam im objasniti koliko je važno razumjeti druge ljude, prihvaćati različitosti, imati empatije i, možda najvažnije od svega, naučiti prihvatiti samoga sebe. Ne ide mi uvijek onako kako bih htio, ali to je nešto čemu težim i što smatram važnim.
Često razmišljam i o tome kakav bih jednoga dana želio biti djed, ako budem imao tu sreću. Volio bih biti onaj kojem će unuci moći doći s bilo kakvim pitanjem, problemom ili glupošću, a da se ne boje kako ću ih odmah osuđivati ili im držati predavanje. Netko tko će ih saslušati, pokušati razumjeti, objasniti im što misli, ali ih istovremeno pustiti da budu svoji ljudi i donose vlastite odluke. Upravo onako kako je Picard znao razgovarati sa svojom posadom, ne kao netko tko uvijek mora dokazivati da je pametniji, nego kao čovjek koji ima dovoljno iskustva i samopouzdanja da može saslušati i tuđe mišljenje.
I možda je baš zato njegova smrt u meni probudila taj neobičan osjećaj gubitka djeda kojeg zapravo nikada nisam imao.
Prijevodi Online — ljudi za ljude
Koliko mi je Star Trek značio možda najbolje govori činjenica da sam zbog njega 2004. godine pokrenuo Prijevodi Online, stranicu koja je kasnije postala poznata mnogima koji su tražili hrvatske titlove za strane serije. Sve je krenulo puno skromnije nego što bi netko danas mogao pomisliti, na starim internetskim diskusijskim grupama, odnosno Usenetu, gdje smo se okupljali mi koji smo voljeli znanstvenu fantastiku i Star Trek. Ako se dobro sjećam, jedna od grupa bila je nešto poput hr.rec.sf.star-trek, a tamo smo raspravljali o epizodama, likovima i svemu ostalome što nas je zanimalo.
U to vrijeme nije bilo jednostavno pronaći hrvatske prijevode svih epizoda, pa sam u jednom trenutku odlučio pitati ostale bi li netko bio voljan uključiti se u zajedničko prevođenje. Danas mi to možda ne izgleda kao nekakav veliki pothvat, ali tada sam se ipak morao malo odvažiti i izaći s prijedlogom pred ljude koje sam uglavnom poznavao samo preko interneta. Ideja je bila vrlo jednostavna: nema nikakve naknade, nema zarade, svatko će dati koliko može i koliko želi, a zauzvrat ćemo svi imati nešto što dotad nismo imali. Ja ću prevesti prvu epizodu, netko drugi neka uzme drugu, treći treću i tako ćemo s vremenom napraviti nešto što će koristiti svima nama. Odlučio sam početi s Encounter at Farpoint, prvom epizodom The Next Generationa, i tako je zapravo krenula cijela priča.
Tamo sam upoznao Marina Bugarića (aka MotheB), tada studenta FESB-a u Splitu, a danas prodekana istog fakulteta, i Brunu Zorića iz Zagreba, poznatijeg pod nadimkom Snyder, s kojima sam započeo taj projekt. Nas trojica povezali smo se zbog zajedničke ljubavi prema Star Treku, bez ikakvih poslovnih planova ili ideje da bismo od toga trebali nešto zaraditi. Jednostavno smo voljeli seriju i htjeli smo da je i drugi mogu gledati s prijevodima.
Napravio sam tada i web stranicu Prijevodi Online, pod idejom „ljudi za ljude”, što je zapravo vrlo dobro opisivalo cijeli projekt. Nitko od nas nije očekivao da će za svoj trud dobiti novac, niti smo imali nekakvu organizaciju koja bi dijelila zadatke i određivala tko što mora raditi. Ljudi su se uključivali zato što su to željeli, zato što su voljeli iste serije, zato što ih je veselilo napraviti nešto korisno i zato što su imali osobnu satisfakciju kada bi njihov prijevod netko drugi mogao koristiti. Bilo je tu puno sati rada, dogovaranja, ispravljanja prijevoda i svega ostaloga, ali nitko nije gledao koliko je netko drugi napravio i kakvu će od toga imati korist.
A sada, dok razmišljam o Jean-Lucu Picardu i svemu onome čemu sam se kod njega divio, shvaćam da sam možda upravo tada pokušao napraviti nešto po uzoru na njega. Naravno, nisam ja zapovijedao Enterpriseom niti sam imao nekakvu veliku viziju o promjeni svijeta, ali sam okupio ljude oko zajedničke ideje u koju smo vjerovali i koja je trebala koristiti drugima. I ono što je posebno zanimljivo jest da se to stvarno ostvarilo. Od nekoliko ljudi koji su htjeli prevoditi Star Trek nastala je zajednica u kojoj su ljudi surađivali, pomagali jedni drugima, razgovarali i dijelili ono što su znali, bez obzira na to odakle dolaze, kako se zovu ili kojoj naciji pripadaju.
Mnogo više od običnih titlova
Bilo je tamo Hrvata, Srba i ljudi iz različitih krajeva, a ono što nas je povezivalo nije bila nikakva politika, nacionalnost ili novac, nego obična ljubav prema serijama i želja da napravimo nešto korisno. Posebno mi je danas zanimljivo razmišljati o tome kada se sjetim u kakvom smo društvu odrasli tijekom devedesetih, koliko su ljudi bili podijeljeni i koliko se često sve svodilo upravo na nacionalnost i pripadnost. A ovdje smo imali ljude koji su sasvim normalno surađivali, razgovarali, razmjenjivali znanje i stvarali nešto zajedno, a da nikoga nije bilo posebno briga odakle je onaj drugi. Bilo je važno samo da želi sudjelovati i da se prema ostalima ponaša normalno.
Kasnije sam se počeo baviti drugim stvarima, krenuo sam u voćnjak, s jabukama, proizvodnjom i svim onim što me tijekom godina odvelo u nekom sasvim drugom smjeru, a Bruno je nastavio razvijati Prijevodi Online. Drago mi je što je projekt nastavio živjeti i nakon što sam se ja prestao aktivno baviti njime, ali još mi je draže ono što mi je Bruno tijekom godina znao ispričati o ljudima koji su se kroz tu zajednicu upoznali. Na Prijevodima Online nisu nastajali samo titlovi. Nastajala su prijateljstva, kumstva, pa čak i brakovi. Ljudi koji se vjerojatno nikada ne bi upoznali pronašli su jedni druge preko nečega što smo nas nekolicina pokrenuli iz obične ljubavi prema Star Treku.
Kada malo bolje razmislim, to mi je možda i najljepši dio cijele priče. Nismo napravili mjesto na kojem se dijelio novac, politička moć ili nekakve posebne privilegije, nego mjesto na kojem su ljudi dobrovoljno davali svoje vrijeme, znanje i trud, a zauzvrat dobivali osjećaj da su dio nečega zajedničkog. I iz toga je na kraju nastalo puno više od obične stranice s titlovima. Nastali su odnosi među ljudima koji su trajali godinama, neki očito i cijeli život.
Možda nismo imali Enterprise, ali imali smo svoju malu zajednicu u kojoj su barem neke od vrijednosti kojima sam se divio u toj seriji stvarno funkcionirale.
Ne želim sada ispasti kao da sam sve to sam napravio, jer nisam. Bez Marina, Brune i svih ostalih koji su se tijekom godina uključivali, Prijevodi Online ne bi postali ono što su postali. Ali drago mi je što sam se tada odvažio postaviti ono prvo pitanje i predložiti da nešto napravimo zajedno, jer očito je i jedna relativno jednostavna ideja, kada se oko nje okupe pravi ljudi, sposobna pokrenuti puno više nego što čovjek u početku može zamisliti.
I tek sada, dok pišem o Picardu, vidim koliko sve to ima veze s onim što sam godinama gledao u Star Treku. Različiti ljudi, različita razmišljanja, različite sposobnosti, a svi rade na nečemu zajedničkom, ne zato što ih je netko prisilio, nego zato što vjeruju da to što rade ima smisla. Možda nismo imali Enterprise, ali imali smo svoju malu zajednicu u kojoj su barem neke od vrijednosti kojima sam se divio u toj seriji stvarno funkcionirale.
Dok danas razmišljam o svemu tome, posebno mi je zanimljivo što sam uspio pronaći i backup originalne stranice iz 2005. godine. Prošlo je više od dvadeset godina, a tamo su još uvijek moje stare objave, moj nadimak flacus, zahvale Marinu za razvoj skripte koja će olakšati posao i vijesti o stotinama novih titlova koje su ljudi slali. U jednoj objavi iz lipnja čak pišem da je stiglo oko 250 novih titlova i da ih ne stignem sve postaviti na stranicu. Kad to danas čitam, stvarno mi je drago vidjeti da ono što pamtim nije samo nekakva idealizirana uspomena iz mladosti, nego da smo zaista okupili ljude koji su dobrovoljno ulagali svoje vrijeme u nešto od čega nitko nije očekivao zaradu.

I to je još jedan trag koji je Star Trek ostavio u mom životu. Zbog njega sam upoznao ljude koje inače vjerojatno nikada ne bih upoznao, naučio neke stvari, pokrenuo vlastiti internetski projekt i proveo nebrojene sate radeći nešto što me veselilo. A kada znam da su se kroz tu zajednicu razvili prijateljstva, kumstva i brakovi, onda mi je posebno drago što je nešto što je započelo zbog jedne serije s vremenom utjecalo i na živote drugih ljudi.
Mirno more, kapetane
Kada sam prije nešto više od dva tjedna na internetu pročitao da je Patrick Stewart umro, moja prva misao bila je da više nema Jean-Luca Picarda. Naravno, znam da Picard nije stvaran i da sve njegove epizode i filmovi ostaju, da ih mogu pogledati koliko god puta poželim, ali više neće biti novih trenutaka u kojima ćemo gledati tog čovjeka kako ponovno utjelovljuje lik koji nam je toliko značio. I to me, moram priznati, pogodilo više nego što sam mislio da bi me ikada mogla pogoditi smrt nekog glumca.
Ne znam kakav je Patrick Stewart bio privatno. Nisam ga poznavao, nisam s njim razgovarao, nisam imao priliku vidjeti kakav je u svakodnevnim situacijama i zato ne želim pisati o njemu kao da smo bili nekakvi prijatelji ili kao da znam da je bio savršen čovjek. Ali ono što znam jest da je svojom glumom, glasom, načinom govora i držanjem dao život liku koji je meni bio izuzetno važan. Naravno da iza Jean-Luca Picarda stoje i scenaristi, redatelji i brojni drugi ljudi koji su stvarali Star Trek, ali teško mi je zamisliti da bi taj lik na mene ostavio isti utjecaj da ga je glumio netko drugi.
Na kraju, možda mi je najviše žao što Patricku Stewartu nikada nisam mogao reći koliko mi je značio lik kojeg je glumio.
Možda je i najzanimljivije od svega to što sam tek sada, nakon njegove smrti, počeo povezivati neke stvari iz vlastitog života. Prije nisam razmišljao o tome da sam u Picardu možda tražio nešto što mi je tijekom odrastanja nedostajalo, niti sam se ikada posebno pitao koliko je taj izmišljeni lik utjecao na moje današnje stavove, odnose prema ljudima ili način na koji pokušavam odgajati vlastitu djecu. Ali kada se čovjek nakon toliko godina malo osvrne, shvati da nas ne oblikuju samo roditelji, učitelji, prijatelji i ljudi s kojima svakodnevno živimo, nego ponekad i netko koga nikada nismo upoznali, pa čak i netko tko zapravo postoji samo u televizijskoj seriji.
Čitam ovih dana komentare na Facebooku, Redditu i drugim mjestima i vidim da nisam jedini koji se tako osjeća. Brojni ljudi pišu koliko im je Jean-Luc Picard značio, kako su uz njega odrastali, kako su im njegovi govori i odluke pomogli da drukčije gledaju na svijet i koliko su u njemu vidjeli nekakav primjer čovjeka kakav bi sami željeli postati. I drago mi je to vidjeti, jer očito nisam jedini kojem je jedan kapetan svemirskog broda uspio prenijeti vrijednosti koje možda nisu uvijek bile dovoljno prisutne u stvarnom svijetu oko nas.
Na kraju, možda mi je najviše žao što Patricku Stewartu nikada nisam mogao reći koliko mi je značio lik kojeg je glumio. Vjerojatno je tijekom života čuo tisuće sličnih priča od obožavatelja Star Treka, ali svejedno bih volio da je mogao čuti i ovu moju. Da zna kako je tamo negdje, u jednoj maloj zemlji koja je devedesetih prolazila kroz rat i sve ono što je s njim dolazilo, postojao jedan klinac koji je gledao Star Trek, kasnije prevodio njegove epizode i kroz sve te godine u Jean-Lucu Picardu pronalazio nešto što mu je u životu jako puno značilo.
A najviše bih mu volio reći da sam zahvalan na tome što mi je, makar i preko televizijskog ekrana, pokazao kakav čovjek može biti kada ima razumijevanja za druge, kada se ne boji braniti svoje vrijednosti i kada zna da prava snaga ne dolazi iz mogućnosti da nekome nešto nametneš, nego iz sposobnosti da ga saslušaš i razumiješ.
Zato, Sir Patrick Stewart, hvala ti na svim tim godinama, na svim razgovorima koje sam slušao, epizodama koje sam gledao i ponavljao, na vrijednostima koje sam kroz Jean-Luca Picarda naučio još više cijeniti i na tome što si jednom klincu, kojem je možda nedostajala upravo takva figura u životu, dao nekoga na koga se mogao ugledati.
Želim ti sretan put, kapetane, i mirno more, gdje god te ono odvelo.
Engage.











0 komentara